Analiza uspona i pada kineskog tehnološkog giganta koji je promijenio mobilnu industriju, a zatim se zapleo u vlastitu mrežu ambicija

---

Xiaomi predstavlja jedan od najfascinantnijih slučajeva u modernoj tehnološkoj industriji – priču o kompaniji koja je za manje od decenije prešla put od startup-a do jednog od najvećih proizvođača pametnih telefona na svijetu, da bi zatim učinila sve što može da izgubi naklonost svojih najodanijih korisnika.

Revolucija koja je promijenila sve

Da biste potpuno cijenili ono što je Xiaomi uradio, zamislite mobilno tržište 2010. godine kao podijeljeno na dva nepomirljiva tabora. Na jednoj strani bili su premium telefoni poput iPhone-a i Samsung Galaxy serije, sa cijenom od 600-800 dolara, koji su nudili najnovije tehnologije ali ih je mogla priuštiti samo privilegovana manjina. Na drugoj strani postojali su jeftini telefoni od 100-200 dolara koji su imali osnovne funkcionalnosti ali su često bili spori, imali loše kamere i plastična kućišta niskog kvaliteta.

[Ovdje umetnuti sliku Xiaomi Mi 3 – crni model sa metalnim okvirom]

Lei Jun, osnivač Xiaomi-ja, prepoznao je ovu priliku i kreirao potpuno novi pristup poslovanju u mobilnoj industriji. Umjesto da ulažu ogromne sume u televizijsku reklamu i održavanje skupe mreže fizičkih prodavnica, Xiaomi je fokusirao svoje resurse na tri ključna područja: direktnu online prodaju, izgradnju zajednice entuzijasta umjesto tradicionalnog marketinga, i fokus na specifikacije po najnižoj mogućoj cijeni.

Rezultati ovog pristupa bili su spektakularni. Xiaomi Mi 3, lansiran 2013. godine, sadržavao je Snapdragon 800 procesor, 2GB RAM-a i full HD displej za cijenu od oko 250 dolara – specifikacije koje su direktno konkurisale iPhone 5s-u koji je koštao trostruko više.

MIUI – dvosjekli mač

Paralelno sa hardverskim uspjesima, Xiaomi je razvijao MIUI (Mi User Interface), customizovanu verziju Android operativnog sistema koja je trebalo da postane njihova tajna konkurentska prednost. MIUI je zamišljen kao kompletan ekosistem koji bi pružio korisnicima bogato iskustvo prilagođavanja i funkcionalnosti koje standardni Android nije nuditi.

[Ovdje umetnuti sliku Xiaomi Mi 4 – bijeli model sa metalnim okvirom]

Na prvi pogled, ova strategija bila je brilijantna. MIUI je omogućio Xiaomi-ju da diferencira svoje telefone od konkurencije koja je koristila standardni Android, pružajući korisnicima jedinstveno iskustvo koje su povezivali sa brendom. Međutim, ova kompleksnost skrivala je sjeme budućih problema.

Da biste razumjeli složenost izazova, zamislite MIUI kao kuću koju gradite preko postojećih temelja (Android-a). Svaki put kada se promijene temelji (nova verzija Android-a), morate ponovo prilagoditi sve što ste dodali. Sada pomnožite ovaj proces sa stotinama različitih modela telefona koje Xiaomi proizvodi, svaki sa različitim hardverom i specifikacijama.

Strategija brzog rasta kao zamka

Xiaomi poslovni model bio je zasnovan na ideji brzog širenja portfolija i osvajanja što većeg tržišnog udjela. Ova strategija značila je da kompanija istovremeno razvija telefone za budget segment (Redmi serija), srednji segment (Mi serija) i premium segment (Mi Pro i Ultra modeli), svaki sa različitim specifikacijama i potrebama za softverskom optimizacijom.

Ova ambiciozna strategija stvorila je ono što možemo nazvati “MIUI paradoksom” – što je više uređaja Xiaomi proizvodio, to je postalo teže održavati kvalitetnu softversku podršku za sve njih. Kompanija se našla u situaciji gdje mora prilagoditi iste MIUI funkcionalnosti na stotine različitih kombinacija hardvera, što je praktički nezahvalan zadatak koji rijetko završava savršeno.

Kriza nadogradnji koja mijenja sve

Kako je Xiaomi portfelj rastao, tako su se i problemi s nadogradnjama počeli gomilati. Prvi ozbiljan problem bio je brzina nadogradnji Android-a. Dok su konkurenti poput OnePlus-a ili čak neki Samsung telefoni dobijali nove verzije Android-a u roku od nekoliko mjeseci, Xiaomi korisnici često su čekali godinu dana ili više.

Drugi ozbiljan problem postala je kvaliteta nadogradnji. Mnogi korisnici izvještavaju o bugovima, smanjenoj performansi baterije i problemima sa stabilnošću nakon MIUI ažuriranja. Ovo se događa jer Xiaomi mora prilagoditi iste MIUI funkcionalnosti na stotine različitih kombinacija hardvera.

MIUI je dizajniran da bude “sve u jednom” rješenje koje pokušava zadovoljiti potrebe korisnika na različitim tržištima – od Kine preko Indije do Europe. Ovakav pristup znači da svaka verzija MIUI-ja mora sadržavati funkcionalnosti koje možda neće koristiti većina korisnika u određenoj regiji, što čini sistem težim i kompleksnijim za održavanje.

Konkurentski pritisak i mijenjanje tržišta

Dok se Xiaomi borio s problemima nadogradnji, konkurencija nije mirovala. OnePlus je pokazao da je moguće kombinirati konkurentne cijene s izvrsnom softverskom podrškom, nudeći gotovo stock Android iskustvo s brzim nadogradnjama. Realme, OPPO i Vivo povećali su pritisak na Xiaomi na ključnim tržištima poput Indije i Europe.

Možda je najvažnije to što su korisnici postali sofisticiraniji i počeli vrijednovati softversku podršku jednako kao i hardverske specifikacije. Ova promjena u korisničkim prioritetima direktno pogađa Xiaomi model koji se tradicionalno fokusirao na pružanje najboljih specifikacija po najnižoj cijeni, često zanemarujući dugoročnu softversku podršku.

Pokušaji reformi i trenutno stanje

Xiaomi je prepoznao ove probleme i pokušao ih riješiti kroz nekoliko inicijativa. Pokrenuli su “Mi Pilot” programe koji omogućavaju entuzijastima da testiraju beta verzije, uveli su jasniju komunikaciju oko rasporedâ nadogradnji, i čak eksperimentirali s “MIUI Pure” verzijama koje su bliže stock Android-u.

Međutim, ovi pokušaji pokazali su se nedovoljanima jer ne adresiraju temeljni problem – MIUI arhitektura i Xiaomi poslovni model jednostavno nisu optimizirani za dugoročnu softversku podršku velikog broja različitih uređaja. Kompanija se još uvijek oslanja na strategiju količine umjesto fokusa na kvalitetu softvera.

Buduće izglede i zaključak

Xiaomi se nalazi na raskrižju gdje mora odlučiti hoće li zadržati postojeći model brzog rasta i širokog portfelja, ili će se fokusirati na manje uređaja s boljom softverskom podrškom. Njihova nedavna ekspanzija u premium segment s Ultra serijom pokazuje da razumiju potrebu za promjenom, ali još uvijek nije jasno hoće li moći primijeniti potrebne reforme kroz cijeli svoj portfelj.

Trenutno stanje najbolje ilustrira činjenica da Xiaomi i dalje proizvodi odličan hardver po konkurentnim cijenama, ali korisnici sve češće biraju alternative zbog zabrinutosti oko dugoročne podrške. Ova promjena posebno je vidljiva na tržištima poput Europe gdje korisnici sve više cijene softversku podršku i privatnost.

Lekcija Xiaomi priče je da disruptivne strategije koje dovode do brzog uspjeha mogu postati ograničavajući faktori kada se tržište razvije i korisnici postanu sofisticiraniji. Kompanija koja je učinila high-end specifikacije dostupnima svima sada mora naučiti kako učiniti high-end softversku podršku jednako dostupnom – što se pokazuje daleko težim izazovom od snižavanja cijena hardvera.